Opis

Postojbina kulturnog krumpira je Južna Amerika, teritorija sadašnjih andskih država i Čilea. Divlji krumpir stanovništvo je koristilo za ishranu, ali ga nije uzgajalo. Kada se čovjek pojavio u zoni divljeg krumpira počeo je uporabljivati gomolje u ishrani.

Morfologija
Krumpir je višegodišnja zeljasta biljka, ali se koristi kao jednogodišnja zato što životni ciklus od klijanja do formiranja novih gomolja traje jedno vegetacijsko razdoblje. Razmnožavanje krumpira obično je vegetativno-gomoljima, ali moguće je i dijelovima gomolja, klicama, ožiljenim izdancima i sjemenom. Sjetva sjemenom (generativno razmnožavanje) primjenjuje se uglavnom u selekcijskom radu i pri uzgoju u područjima gdje je teško i skupo dopremiti veliku količinu gomolja kao sadnog materijala.

Korijen - slabo razvijen i male upojne moći, prodire do 1 m dubine. Može biti vretenast i žiličast. Vretenast korijen krumpir razvija, ako se razmnožava generativno, a iz njega se razvija slabo postrano korijenje. Žiličast korijen krumpir razvija, ako se razmnožava vegetativno, a razvija se iz okaca na gomolju i mjesta otkud vriježe (stoloni) izbijaju iz uspravnog dijela podzemne stabljike.

Stabljika - nadzemna i podzemna. Nadzemna stabljika naziva se cima obrasla dlačicama. Zahvaljujući sadržaju klorofila stabljika je zelene boje. Najveću visinu dostiže u cvatnji. Visina stabljike jako varira, od 30-150 cm u zavisnosti od uvjeta uzgoja. Broj stabljika jedne biljke dosta je različit i ovisi o sorti, kakvoći sjemena, vremenskim uvjetima, veličini posađenih gomolja i broju isklijalih pupoljaka na njihovim okcima. Najčešće ih je 3-6, a može ih biti i više od 10. Podzemne stabljike nazivaju se vriježe ili stoloni, koji se razvijaju iz pupoljaka u pazuhu listova podzemnog dijela stabljike na čijim se krajevima formiraju zadebljanja ili gomolji.

Gomolj - čini ga zadebljala vriježa. Broj stolona zavisi od sorata i uvjeta uzgoja, a obično se formira 6-8 stolona, koji se dalje granaju. Poželjniji su kraći stoloni, jer tada se gomolji formiraju bliže jedan drugom i leže kao u gnijezdu, pa se takav krumpir lakše kultivira i vadi. Ako se stolon izloži svjetlosti, on se preobrazi u zelenu stabljiku s pravim listovima. U određenom trenutku vrh stolona zadeblja i iz njega se razvija gomolj.

Na gomolju se razlikuje: pupčani dio-polovina gomolja na kojem je manji broj okaca i pupak tj. mjesto kojim je gomolj vezan za stolon, vršni ili tjemeni dio-suprotna polovica gomolja, kojom gomolj raste i ima više okaca. Gomolji su različitog oblika u zavisnosti od sorata, fiziklanih svojstava tla i klime: okrugli, loptasti, duguljasti, ovalni, bubrežasti, izduženo-ovalni, spljošteni. Poželjni gomolji su izduženo-ovalnog oblika s rijetkim plitkim okcima. Najrazvijenija i najvitalnija okca su na vršnom dijelu gomolja. Taj je dio i najvažniji za reprodukciju, posebice ako se za sadnju gomolji režu te u tom slučaju gomolj treba rezati po dužini kako bi okaca bilo na obje polovine. Boja gomolja je sortno svojstvo, a razlikuje se boja kore (bijela, žuta ili crvena) i boja mesa (bijela ili žuta).

Zreli gomolji krumpira.

List - sastavljen je od peteljke i 3-5 pari plojki prvog reda. Plojke su različite veličine, jajolikog oblika, svijetlo ili tamnozelene boje. Površina plojki može biti sjajna ili mat, glatka ili naborana, više ili manje obrasla dlačicama. Kod nekih sorata listovi su uzdignuti, a kod nekih povijeni.

Cvijet - samooplodan je i dvospolan.

Plod - dvognijezda višesjemena bobica, zelene boje, okruglog ili ovalnog oblika. Nije pogodna za ishranu uslijed velike količine solanina.

Izgled biljke krumpira (u cvatnji).

Važnost krumpira

Uporabljuje se u ljudskoj ishrani pripremljen na različite načine. Krumpir je dobra stočna hrana. U ishrani stoke uporabljuje se sirov, kuhan te pareni i to pretežno sitni gomolji, ali i osušena cima, koja se ne smije koristiti u zelenom ili uvelom stanju, jer izaziva probavne smetnje. Nadalje, krumpir je važan i u preradi, jer se od njega dobivaju škrob i alkohol te džibra kao sporedni proizvod, koja je cijenjena stočna hrana.

Agrotehnička važnost krumpira je ogromna, jer je okopavina i idealan predusjev za druge ratarske kulture, osobito za strne žitarice. U svjetskoj biljnoj proizvodnji krumpir zauzima važno mjesto zajedno s pšenicom, kukuruzom i rižom.

Gomolj krumpira sadrži oko 25% suhe tvari, od čega je 14-22% škroba, 1,4-3% bjelančevina, 1% celuloze, 0,2-0,3% masti te 0,8-1% mineralnih tvari. Krumpir je bogat vitaminima C, B grupe (B1, B2 i B6), zatim karotinoidima te vitaminima PP i K. Vitaminima su naročito bogati mladi gomolji.

Proizvodnja krumpira u Svijetu i Hrvatskoj
Krumpir se uzgaja na svim kontinentima i regijama svijeta. Široka rasprostranjenost uzgoja krumpira evidentna je zahvaljujući velikoj plastičnosti, adaptibilnosti te polimorfizmu. Krumpir se uzgaja na površini oko 18.000.000 ha.

Proizvodnja krumpira u Republici Hrvatskoj znatno zaostaje za proizvodnjom u razvijenim zemljama. Prosječni prinos od svega 9,92 t/ha nas svrstava na razinu proizvodnje Danske i Japana početkom stoljeća. Neki proizvođači u našoj zemlji proizvode 30-35 t/ha, ali prosječni prinosi su daleko ispod razine koju pružaju agroekološke i edafske mogućnosti (primjerice Nizozemska 40-50 t/ha).

U Hrvatskoj postoje dva glavna proizvodna područja tj. priobalje s otocima (rani krumpir) i kontinentalni predjel (rane, srednje rane i srednje kasne sorte). U kontinentalnom dijelu najraširenija proizvodnja je srednje kasne sorte Desiree, a od ranih sorata dominira sorta Jaerla. U Hrvatskoj sadimo u prosjeku 70.000 ha krumpira. U kontinentalnom dijelu izdvaja se nekoliko glavnih proizvodnih područja: Međimursko-varaždinsko, Bjelovarsko-virovitičko-daruvarsko, Goransko i Ličko. U tim područjima je i najjača tržišna proizvodnja ranih, srednjeranih i srednjekasnih sorata krumpira (Desiree).

Čisto i aprobirano sjeme sije se na svega 3-5% uz neodgovarajuću gnojidbu i zaštitu od korova, bolesti i štetnika, što rezultira niskim prosječnim prinosom ove važne kulture. Prerada i potrošnja prerađevina krumpira nerazvijena je te ga se uporabljuje većinom u svježem stanju (65 kg/stanovniku/godina).

Jedna od pretpostavki razvoja proizvodnje krumpira jeste podizanje prerade s pratećim skladišnim prostorom. Nužno je i stvaranje preduvjeta na manjim obiteljskim gospodarstvima (okrupnjavanje površina pod krumpirom, navodnjavanje, unapređenje agrotehničkih mjera, prilagođenost svake sorte odgovarajućem sklopu agrotehničkih mjera, primjena kvalitetnog i aprobiranog sadnog materijala uz adekvatnu gnojidbu i zaštitu krumpira).

Sorte

Botanička pripadnost i klasifikacija, te sorte krumpira
Krumpir pripada porodici Solanaceae (pomoćnice), rodu Solanum. Obični krumpir, Solanum tuberosum ima najveći broj sorti.

  • Prema dužini vegetacije - rane sorte 60-80 dana (Jaerla, Adora, Cleopatra, Impala, Concurent i ostale), srednje rane sorte 80-100 dana (Monalisa, Agata, Frisia i ostale), srednje kasne sorte 100-120 dana (Desiree, Kondor, Romano), te kasne sorte do 150 dana (Agria i Asterix).
  • Prema načinu uporabe razlikuju se: stolne sorte - dijele se na sorte za kuhanje i za salatu. Trebaju imati tanku pokožicu, plitka i rijetka okanca, da se lako kuhaju, a da se pri tome ne raskuhavaju. Industrijske sorte - trebaju sadržavati 18% i više škroba, a što manje vode i drugih tvari. Stočne sorte - trebaju sadržavati što više bjelančevina; univerzalne sorte.

Izbor sorte

U Hrvatskoj još uvijek se kupuju “bijeli i crveni” krumpiri, a pr tomu misli se na dvije najraširenije sorte-Jaerlu i Desiree. Desiree je srednje kasna plastična sorta i svjetski poznata i pouzdana. Bintje je također stara sorta poznata po izuzetnoj kvaliteti (“standard kvalitete”), a danas se nešto manje uzgaja, zahvaljujući introdukciji novijih sorata. Na priobalnom području, otocima te Istri, prevladava Jaerla, a tek poslije ostale rane i srednje rane sorte (Sirtema, Saskija, Bintje, Adora, Impala, Cleopatra, Concurent i ostale). Od novijih introduciranih sorata ranih i srednje ranih sorata šire se Ukama, Monalisa, Berber, Timate Arkula, Agata, Frizija i druge, te od naših ranih sorata Stanka i Dalmatinka i srednje ranih Nada i Dobra. Sortna lista Hrvatske obogaćena je 1992. g. sortama Romano i Kondor (srednjerana-srednjekasna sorta), a 1993. g. s pet novih sorata (Agria, Ausonia, Sante, Concorde, Monalisa-srednje rane do srednje kasne sorte).

Biološka svojstva i uvjeti uspijevanja

Krumpir predstavlja biljku umjerenog klimata. Zahvaljujući visokoj adaptibilnosti može se uzgajati na krajnjem jugu, kao i na krajnjem sjeveru. Najstabilnije prinose daje u područjima srednjih širina, koji imaju relativno nižu temperaturu tijekom vegetacije.

Zahtjevi prema temperaturi - gomolj krumpira ne podnosi negativne temperature, što je u svezi s visokim sadržajem vode u njima. Utvrđeno je da gomolji koji su prošli razdoblje mirovanja i koji su posađeni u tlo, počinju klijati već kod 3-5 °C. Normalno klijanje zapaža se pri temperaturi od 7-8 °C. S daljnjim povećanjem temperature uz dovoljno vlage u tlu, klijanje se značajno povećava. Najpovoljnija temperatura za klijanje gomolja je 18-20 °C, a ponici se javljaju za 10-12 dana poslije sadnje. Porast vegetativne mase potpuno se prekida kod temperatura manjih od 7 °C, a asimilacija protječe usporeno. Na početku formiranja gomolja kod većine sorata krumpira (formiranja cvjetnih pupoljaka) najpovoljnija temperatura tla je 16-19 °C (temperatura zraka 21-25 °C).

Zahtjevi prema vodi - potrebe krumpira za vlagom rastu i dosežu svoj maksimum u razdoblju pupanja-cvjetanja. Sušnije razdoblje u srpnju i kolovozu, znatno smanjuje proces formiranja gomolja. Pri smanjenju vlažnosti prinos gomolja smanjuje se za 35-43%. Na siromašnim tlima i tlima koja slabo zadržavaju vodu, krumpir zahtjeva veću vlagu, nego na bogatijim i vododržnijim tlima. Višak vode u tlu, kao i njen nedostatak, nepovoljno utječu na prinos krumpira.

Zahtjevi prema CO2 - s prinosom gomolja od 50 t/ha usjev upije oko 30-40 t/ha CO2 ili 300 kg/ha na dan. Stajnjak pri razlaganju daje oko 9 t/ha CO2. Osnovnu količinu ugljičnog dioksida biljke dobijaju iz prizemnog sloja zraka. Dobro razvijene biljke krumpira, zahtjevaju znatno veće količine ugljičnog dioksida.

Zahtjevi prema tlu - veliki su zahtjevi u pogledu zračnog režima tla. Tlo mora biti dovoljno rastresito. Na zbijenom tlu stoloni se granaju i formiraju sitne gomolje te stoga krumir je potrebno uzgajati na tlima manje vezanim, odnosno lakim po mehaničkom sastavu (strukturni černozem, lake glinuše, pjeskulje i drugo). Pri nedovoljnom osiguranju tla kisikom zadržava se klijanje gomolja. Zrak je neophodan za normalnu životnu aktivnost korjena. U zbijenom tlu ili tlu zasićenom vodom (manje zraka), opaža se truljenje i izumiranje korjena. Pri dobroj aeraciji mikrobiološka aktivnost veća je te se energičnije nakupljaju topive hranjive tvari.

Zahtjevi prema svjetlu - pri nedostatku značajno se smanjuje prinos. Pri dobroj ishrani biljaka, izrasta velika nadzemna masa te dolazi do zasjenjenja biljaka. Svjetlost u velikoj mjeri utječe na sintezu ugljikohidrata u listovima. Za vrijeme naoblake sinteza ugljikohidrata u listu smanjena je. Za dobivanje optimalnog prinosa potrebni dugi dani na početku vegetacije (koji omogućuju rast cime), a zatim kratki (koji pogoduju formiranju gomolja).

Zahtjevi prema tlu - poželjna su lakša tla s dobrim vodozračnim odnosima. Kiselost tla ne smije biti ekstremno niska, ali niti jače alkalna (pH= 5,0-6,5). Potrebno je izbjegavati teška i zamočvarena tla s visokom podzemnom vodom.

Agrotehničke mjere

Plodosmjena, obrada i priprema tla

U pogledu plodosmjene, krumpir je vrlo zahtjevna kultura posebice ako je izostala organska komponeneta. Povoljno je ako krumpir dolazi iza strnih žitarica ili krmnih kultura. Krumpiru ne bi smio prethoditi duhan, rajčica, kukuruz, osobito ako su primjenjeni neki od herbicida na bazi atrazina ili simazina. Sa sanitetskog stanovišta krumpir se ne bi trebao saditi na istoj parceli oko 3-4 godine.

Osnovna zadaća obrade tla je osigurati povoljan vodozračni režim tla za razvoj korjenovog sustava i gomolja. Osnovne operacije obrade tla potrebno je provesti u ljetno-jesenskom razdoblju. Ona je u svezi s pretkulturom. U većem broju varijanata obrade tla treba provesti plitko preoravanje (prašenje strništa) dubine 10-15 cm s ciljem prekidanja kapilariteta i očuvanje vlage tla te provociranje korova na brži rast. Ako se planira unošenje organskog gnojiva (stajnjak), prije jesenskog oranja, a nakon razbacivanja stajnjaka potrebno je poorati tlo na dubini 20-25 cm. Jesensko-zimsko oranje (duboka brazda) potrebno je provesti na dubini 30-35 cm. Ovo oranje osigurava bolju mineralizaciju tla, povoljniju strukturu tla nakon izlaganja mikrotermijskim uvjetima, a posebno akumulaciju zimske vlage za proljeće, koje može biti deficitarno vlagom.

U proljeće je potrebito izvršiti tzv. “finalizaciju” ili pripremu tla za sjetvu. Prije tanjuranja potrebno je razbaciti mineralna gnojiva te ih unijeti u tlo. Ako se planira dvokratno unošenje mineralnih gnojiva, jedan dio zatanjura se nakon dubokog oranja, a drugi dio daje se u proljetnom razdoblju. Predsjetvena priprema mora se kvalitetno izvesti.

Sadnja

Kakvoća sjemena i priprema za sadnju
Zdravo sjeme primjenjuje se na svega 3-5% sjetvenih površina. Uporaba takvog sjemena u razvijenim zemljama je veća čak 4-5 puta uz pravilnu primjenu agrotehničkih mjera. Pojam “izrođenost sorte” znači gotovo 100%-tnu zaraženost virusima. Iz takvih gomolja izrastu zakržljale biljke koje ne mogu imati optimalni prinos.

Veličina i količina gomolja za sadnju
Sve kalibracije sjemena između 30-60 mm (poprečni presjek gomolja) ubrajaju se u sjemensku frakciju. Veličina gomolja za sadnju određuje sustav sadnje (sklop i dubinu sadnje). Sjeme manje frakcije sadi se na razmak 25 cm unutar reda, srednja frakcija 35-45 mm na 30-35 cm, a najkrupnije sjeme (ako se ne reže) 55-60 mm na razmak 45-50 cm. Za takve kalibracije razmak između redova iznosi 60-70 cm. Dubina sadnje iznosi 5-10 cm od visine humka. Najpovoljnija frakcija u biološkom smislu je kalibracije 40-45 mm (masa sadnih gomolja je 50-120 g.) koja po sadnom gomolju daje 4-5 stabljika. Sadni gomolji ispod 35 mm daju u prosjeku 1-3 stabljike. Veći gomolji nisu poželjni radi poteškoća u mehaniziranoj sadnji, a takve gomolje potrebno je rezati na prihvatljivu.

Veličina i masa sjemena te broj sadnih gomolja po jedinici površine.

 

Potrošnja sjemena te razmaci između i unutar redova u odnosu na sjeme.

 

Količina gomolja za sadnju.

Ranim, manje bujnim sortama odgovara sklop od 5-6 biljaka po metru četvornom, a kasnijim i bujnijim sortama 3-4 biljke. Rane sorte siju se 70 x 25, 62,5 x 25 ili 62,5 x 30 cm, a kasne 70 x 30, 62,5 x 35 ili 62,5 x 40 cm.

Rezidba gomolja
Mnogi proizvođači krumpira pribjegavaju rezidbi gomolja krupnije frakcije (45-55 mm). Nepravilnom rezidbom može se bitno sniziti prinos, posebice zbog slabije ostvarenog sklopa. Rezidba gomolja uglavnom se provodi uzduž glavne osi gomolja (od vršnog dijela prema pupku). Nakon rezanja gomolja u prvih dvanaest sati, zavisno o temperaturi i vlazi zraka, na površini prereza formira se zaštitna opna. Ranjeno staničje umire i suši se. U onim stanicama ispod koje su neoštećene počinje tvorba suberina, čija je zadaća zaštita neoštećenog staničja od pretjeranog isušivanja. Ovaj poželjni proces zarastanja ubrava se uz osiguranje temperature 15-20 °C i zadovoljavajuću relativnu vlagu zraka od 60-85%.

Najpovoljnije vrijeme za rezidbu gomolja je 10-15 dana prije optimalnog roka za sadnju krumpira. Postoje prema autorima i određene dvojbe u svezi dezinfekcije noža pri prijelazu iz gomolja na gomolj. Preporuča se nož dezinficirati Na3PO4 ili alkoholom.

Naklijavanje gomolja
U našoj praksi ovoj mjeri ne pridaje se odgovarajuće značenje. Najmanje trideset dana prije početka sadnje, potrebno je gomolje staviti na naklijavanje. Ako su gomolji zdravi, naklijavanjem se postiže mnogostruka korist (smanjena je mogućnost zaraze, povećana je otpornost biljaka prema nižim temperaturama u početnoj fazi rasta, rast korjenovog sustava je intenzivniji, a i ranije se događa tehnološka i fiziološka zrelost;

Gomolji se stave u posebne sandučiće ili na pripremljenu ceradu (najviše 2-3 reda). U sandučić stane oko 8-10 kg gomolja, jer svaki gomolj treba biti osvjetljen određenom količinom difuzne svjetlosti. Za 1 ha proizvodnje krumpira potrebno je 260-300 takvih sandučića. Potrebno je odabrati prostoriju s dovoljno dnevnog i difuznog osvetljenja ili ako se gomolj naklijava na otvorenom, potrebno je izabrati nadstrešnicu uz izbjegavanje direktnog sunčevog osvjetljenja. Za dobivanje zelene i dovoljno čvrste klice (1,5-2,5 cm) potrebno je najmanje 11-12 sati dnevnog svjetla. Temperatura prostora u kojem se naklijavaju gomolji (vanjska temperatura, ako se gomolji naklijavaju pod nadstrešnicom) mora biti u rasponu 12-15 °C (danju), a noću temperature ne bi trebale biti niže od 10 °C. Ako dođe do povećanog nakupljanja CO2, prostoriju treba provjetravati. Visina složenih sandučića nebi smjela biti veća od 2 m, a širina manipulativnog prostora (hodnici) barem 1 m.

Sadnja gomolja
Može se obaviti ručno ili sadilicama. Razmak redova je najčešće 62-70 cm, a razmaci unutar reda, analogno prethodnom iznosi 25-40 cm u zavisnosti od veličine gomolja za sadnju. Ovakvi razmaci omogućuju pravilnu međurednu kultivaciju i nagrtanje te dobar razvoj cime. Kada se tlo zagrije na 6-8 °C na 10 cm dubine tla, može se početi sa sadnjom. Agrotehnički rokovi sadnje krumpira u našoj zemlji su početkom veljače (južna Dalmacija i otoci) do polovine svibnja (brdsko-planinski krajevi). Dubina sadnje na tlima težeg mehaničkog sastava iznosi 4 cm, dok se na lakšim tlima može saditi do dubine od 7 cm. Poželjno je saditi gomolje ujednačene frakcije.

Gnojidba

Prinosom krumpira od oko 25 t/ha iz tla se iznese 100-120 kg/ha dušika, 30 kg/ha fosfora, 120 kg/ha kalija, 10 kg/ha klora te manje količine pepela i mikroelemenata.

Organska gnojidba - primjenom stajnjaka u tlu povećava se humusna komponenta i bolje je vezivanje vode i hraniva. Primjenom 25 t/ha za proizvodnju krumpira u tlo se unosi za višegodišnju uporabu oko 125 kg/ha dušika, 60 kg/ha fosfora, 150 kg/ha kalija, 125 kg/ha kalcija, 35 kg/ha mangana i drugo. U prvoj godini iskorištenja stajnjaka krumpiru je dostupno samo 20-40 kg/ha dušika, 10-40 kg/ha fosfora, 40-80 kg/ha kalija, 5-10 kg/ha magnezija i drugo. Zato je potrebno dodavati mineralna hraniva kako bi usjev bio optimalno ishranjen. Nije opravdano primjeniti više od 35 t/ha stajnjaka. U praksi je najbolje vršiti kombinirani tip organsko-mineralne gnojidbe. Budući da je u našoj zemlji stajnjaka i gnojovke relativno malo, organska gnojidba mogla bi se nadomjestiti primjenom sideracije (zelena gnojidba). Za sjetvu kultura za sideraciju (rauola, perko, ili neke druge leguminoze s velikom biljnom masom) prisutni su troškovi (sjeme, mineralna gnojidba siderata i drugo), ali ovo treba promatrati kroz višegodišnje naknadno djelovanje sideracije. Prigodom zaoravanja stajnjaka, potrebno je aplicirati 40 kg/ha čistog dušika (100 kg Uree 46%/ha) radi brže mineralizacije slame (intenzivniji razvoj N-bakterija razgrađivača organske mase).

Mineralna gnojidba - količinu mineralne ishrane krumpira treba temeljiti na kemijskoj analizi tla (EUF metoda) te zahtjevima krumpira za navedenim hranivima. Za prinos od 30 t/ha krumpira, potrebne su sljedeće količine pristupačnih hraniva:

Potrebna čista hraniva u gnojidbi krumpira.

U kombiniranom tipu gnojidbe (organomineralne), ako je usjev gnojen s 25 t/ha stajnjaka za planirani prinos od 30 t/ha krumpira, u osnovnoj obradi tla (prije dubokog oranja) treba gnojiti s cca 60-80 kg/ha dušika, 60-110 kg/ha fosfora, 120-160 kg/ha kalija. Krumpir se rijetko prihranjuje, a potrebne količine hraniva potrebno je dodati još u jesen (osnovna gnojidba), jer tada biljke tijekom vegetacije, obzirom na ritam rasta i usvajanja pojedinih hraniva iskoriste maksimalno dodane količine hraniva.

Preporučljive su sljedeće kombinacije, koje se mogu naći u prodajnim centrima: NPK-7:14:21, 10:20:30, 10:30:20, 7:20:30, 8:26:26 ili sličnih omjera. Količinu dušika se korigira dodavanjem UREE 46% u osnovnoj obradi do njegovog zadovoljenja. Primjerice: gnojidba ranijih sorata krumpira sa 700 kg/ha NPK 10:20:30 +100 kg/ha UREE daje čistih hraniva: 70 kg/ha dušika+46=cca 120 kg dušika/ha, 140 kg/ha fosfora i 210 kg/ha kalija. Na tlima dobre strukture i prikladnim za uzgoj krumpira ove količine su sasvim dostatne za postizanje optimalnog i dohodovnog prinosa, a gnojidbom u jesen pred duboko oranje.

Zaštita

Njega krumpira
Glavni cilj kultivacije (okopavanje) je osigurati biljci što bolji vodozračni režim, prorahljenost tla te uništavanje korova, posebice ako je izostalo djelovanje ranijih tretiranja. Na lakšim tlima dobro je provesti kultivaciju odmah nakon nicanja, a na težim tlima dobro je kultivirati i prije nicanja. Na taj način razbiti će se stvorena pokorica i olakšati nicanje biljke. Broj međurednih kultivacija treba prilagoditi danim agroekološki uvjetima i stanju tla.

Nagrtanje treba provesti kada su biljke visoke 15-20 cm, kako bi se korjenovom sustavu i podzemnoj stabljici (stolonima) omogućilo dovoljno prostora i zraka.

Primjena herbicida u proizvodnji krumpira

1.) Prije sadnje uz inkorporaciju - rabi se EPTAM 6-E (4-6 l/ha), nakon pripreme tla za sadnju. Sredstvo je potrebno oruđima unijeti (inkorporirati) u tlo na dubinu 5-10 cm. Veće dozacije suzbijaju i višegodišnje korove. Koristi se i SURPASS 6,7 E (5-7 l/ha), ali ne primjenjuje se na sjemenskim usjevima.

2.) Prije nicanja (pre-emergence) - rabe se GRAMOXONE, REGLONE, FORTE, BASTA (3-5 l/ha), a djeluju na iznikle korove prije nicanja krumpira. Navedene kontaktne preparate preporuča se aplicirati na tek iznikle korove. Preparat PROHELAN T-50 (1,5-3 l/ha) i drugi djeluju na jednogodišnje širokolisne korove i slabije na trave te se primjenjuje u kombinacijama. PATORAN (R) 50 (3-5 kg/ha) treba primjeniti na lakšim tlima, kao i u uzgoju ranog krumpira, kao i AFALON (3-4 kg/ha). Na organskim tlima, uporabljuje se nešto veća dozacija. Preparat SENCOR WP 70 primjenjuje se u dozi 0,75-1,50 kg/ha, a djelovanje mu je slično afalonu. Spektar djelovanja mu je vrlo širok. STOMP 330 E (4-6 l/ha) suzbija jednogodišnje trave i neke širokolisne korove. Često se koristi u kombinaciji s ostalim sredstvima. CHALLENGE 600 (4,5 kg/ha) suzbija više vrsta širokolisnih i neke vrste travnih korova. Primjenjuje se često put u kombinaciji s drugim herbicidima. DUAL 960 EC (1-2 l/ha) suzbija jednogodišnje trave i neke širokolisne korove. Primjenjuje se u kombinaciji s nekim od herbicida za širokolisne korove. AFALON SPECIAL (2 kg/ha) se primjenjuje pošto niknu korovi, a prije nicanja krumpira.

3.) Nakon nicanja (post-emergence) - koristi se SENCOR WP 70 (0,5-0,75 kg/ha) do visine cime od 15 cm. Ne treba ga primjenjivati na suviše lakim tlima. Sredstvo ILLOXAN (3-4 l/ha) koristi se protiv jednogodišnjih trava. Tretirati kada korovi razviju 1-3 lista. TARGA SUPER, FUSILADE SUPER, FOCUS, FOCUS ULTRA, GRASIDIM, BASTIONAL EC, PANTHERA i drugi slični preparati (1-2 l/ha) rabe se protiv jednogodišnjih trava, a u dozi 2-4 l/ha protiv višegodišnjih. Rabi se i BASAGRAN (2-3 l/ha) protiv širokolisnih korova kada krumpir dosegne 10-15 cm visine. Sredstvo TAROT 75 DF (0,02-0,04 kg/ha) rabi se protiv širokolisnih i uskolisnih korova. Tretirati je potrebno samo u ranoj fazi rasta korova (1-3 lista). Poželjno je višekratno tretiranje u manjim količinama.

4.) Desikacija nadzemne mase krumpira - radi olakšavanja vađenja krumpira, uoči vađenja gomolja često se provodi desikacija (kemijsko spaljivanje cime) sa sredstvom REGLONE FORTE (3-5 l/ha). Nakon tretiranja 24 sata treba onemogućiti pristup stoci. Preparat BASTA 15 (2-3 L/HA) se rabi za jednogodišnje i višegodišnje širokolisne i uskolisne korove 14-21 dan prije vađenja krumpira.

5) Spriječavanje klijanja uskladištenog krumpira - zaprašuje se sa 120 g TUBERITE-a na 100 kg gomolja. U spremištu gdje je čuvan zaprašeni krumpir, sjemenski može doći tek nakon dva tjedna i to nakon provjetravanja. Prije uporabe krumpir je potrebno oguliti.

Prikaz nekih herbicida za zaštitu krumpira, načini djelovanja te količine.

Bolesti krumpira
Procjenjeno je da su štete nastale uslijed gljivičnih bolesti u prosjeku 10-25%, što predstavlja vrlo značajnu stavku u ukupnim troškovima proizvodnje. U godinama povoljnim za razvoj bolesti, posebno plamenjače štete mogu biti veće i od 50%.

Plamenjača krumpira (Phytophthora infestans) - uništi asimilacijsku površinu krumpira. Napadnute biljke stvore gomolje, no takvi gomolji često puta postanu neuporabljivi. Prvi znaci bolesti jave se u cvatnji ili neposredno kasnije. Na listu se pojave pjege žućkaste boje bez jasnih kontura, koje postaju smeđe. Ako je vrijeme vlažno ove pjege se povećavaju. Na naličju lista uz rubove pjega nastaju sporonosni organi u vidu prljavobijelog micelija. Na zaraženim gomoljima površina je malo udubljena, najčešće plavosmeđe boje. Na presjeku gomolja u unutrašnjosti, tkivo poprima smeđehrđastu boju, koja postupno prelazi u žućkastobijeli zdravi dio.

O masovnijoj pojavi plamenjače može se doznati od prognozne službe posredstvom javnih medija ili stručnjaka savjetodavne službe. Drugu fazu zaštite treba provesti za 10-15 dana, a odluka o primjeni određenog fungicida (protektivan ili sistemičan), potrebno je donijeti nakon ocjene epidemijskog tijeka bolesti. Ostala (eventualno treće) tretiranja, zavisiti će o vremenskim prilikama tijekom vegetacije. Količina vode koja se rabi pri tretiranju po jednom hektaru ima raspon od 300-400 l vode zavisno o veličini agregata. Sistemične fungicide nužno je primjeniti 1-2 puta. Potrebno je za dva tretiranja planirati kontaktne (nesistemične), a za jedno ili eventualno dva tretiranja primjeniti jedan od navedenih sistemičnih fungicida.


Plamenjača krumpira na listu.

Fungicidi za zaštitu krumpira od plamenjače.

Koncentrična pjegavost lista (Alternaria solani) - zaštita u praksi se ne provodi. Prve pjege pojavljuju se na donjem lišću grma krumpira. U početku, ove su pjege male, oštro ograničene, a kasnije postaju tamnosmeđe i crne. Unutar pjega nalaze se koncentrični krugovi. Gljiva može zaraziti i gomolje, na čijoj se površini mogu vidjeti udubljene tamnije mrlje različitog oblika i veličine. Kod prereza ispod mrlje, meso je smeđecrne boje, suho i mrvi se.


Koncentrična pjegavost lista.

Prašna krastavost (Spongospora subteranea) - manifestira se samo na podzemnim djelovima biljke. Na gomoljima se pojavljuju mali prištići, svjetliji od okolne kore. Nakon nekog vremena pokožica na mjestima se osuši i puca. Pukotina ima zvjezdast oblik, a iz nje ispadaju spore hrđastocrne boje. Sorte s tanjom korom obično budu jače zahvaćene. Da bi se izbjegla zaraza, potrebno je saditi zdrave gomolje. Na tlima gdje je uočena ovakva zaraza, ne treba saditi krumpir 5-6 godina. Ako se ipak uporabljuju zaraženi gomolji, mogu se dezinficirati potapanjem u 1%-tni formalin uz ekspoziciju od 10-15 minuta.


Prašna krastavost krumpira.

BAKTERIJSKE BOLESTI - Obična krastavost (Streptomyces scabies) - na gomolju se vide smeđe okrugle ili plutaste hrapave površine koje podsjećaju na krastice. Krastavost može biti plitka, duboka (kraste u obliku prišteva) i izbočena. Zaraženi gomolji ružnog su izgleda. Prilikom guljenja skida se veći dio kore, što predstavlja značajan gubitak u iskoristivosti (randmanu) gomolja krumpira. Zaštita je prije svega preventivna. Treba izbjegavati sadnju zaraženih gomolja. Koristiti plodored gdje nije zastupljena repa, mrkva, rotkva, rotkvica i slično. U nekim europskim zemljama krumpir se zaprašuje mankozebom (8%).


Obična krastavost.

VIRUSNE BOLESTI - Virus Y krumpira (Potato virus Y-PVY) - najrašireniji virus krumpira u Hrvatskoj. Soj PVYn izaziva prošaranost lista. Nekroze su vrlo rijetke. Soj PVYo izaziva pojavu tamnosmeđih nekrotiziranih pruga na lisnim žilama, popraćenu žućenjem listova. Osim plodoreda i prostorne izolacije, potrebno je organizirano pristupiti suzbijanju lisnih ušiju. Ove preporuke vrijede i za uvijenost krumpirova lista.

Virus X krumpira (Potato virus X) - na lišću se javlja intervenalni mozaik. Nekada se javlja valovitost listova ili kovrčanje, a ponekad i nekroza na lisnim žilama. Simptomatika je često zavisna i od sorte krumpira, a i od soja virusa. Virus se prenosi gomoljima i kontaktom u polju.

Uvijenost lista krumpira (Potato leaf roll virus-PLRV) - kao primarni simptom javlja se lagano uvijanje i kloroza vršnog lišća, katkad uz rubnu valovitost lišća. Lišće je pri tomu zadebljalo, kožasto, kruto, strši u vis i klorotično je. Bolest se prenosi gomoljima i lisnim ušima. Cjelokupna zaraza virusima ne smije prelaziti vrijednosti.


Uvijenost lista krumpira.

Štetnici krumpira
Krumpirova zlatica (Leptinotarsa decemlineata) - najopasniji štetnik krumpira. Od krumpirove zlatice usjevi krumpira štite se redovito, pa su štete relativno manje. Kada ne bi bilo suzbijanja, štete bi dosezale oko 30-50% od planiranih prinosa. Ne postoji sorta otporna na ovog štetnika. Na manjim površinama suzbija se mehanički (sakupljanje ličinki i odraslog štetnika) te na većem uzgojnom području kemijskim sredstvima. Najopasniji stadij zlatice je ličinka koja izjeda list (smanjenje asimilacijske površine biljke). Ružičaste je boje s crnom glavom. Temeljem pojave jednog odraslog kornjaša na 10 busova krumpira, moguće je kratkoročno predvidjeti intenzivniju zaštitu. Ako se to čini na temelju položenih jajnih legla, onda je to 0,5 jajnih legla po busu biljke. Tamo gdje je zlatica postala otporna na veći broj insekticida, preporučuje se primjena bioinsekticida (NOVODOR FC 10000, M-one 28000), zatim preparata na osnovu nereistoksina (EVISECT S ili EVISECT P, BANCOL 50). Dobre rezultate pokazali su i tzv. inhibitori razvoja insekata (NOMOLT SC, SONET EC).

Proizvođači koji koriste navedene insekticide, trebaju aplikaciju pesticida planirati u određenom stadiju ličinke (I.-II. stadij), jer ako se zakasni s tretmanom, dobar dio učinkovitosti pokazati će slabiji efekt. Insekticide je potrebno primjeniti kada se barem 30-50% ličinki razvilo iz jaja, dok bioinsekticide treba rabiti kada je 20-30% ličinki izašlo iz jaja. U I. i II. razvojnom stadiju ličinke su najosjetljivije i tada valja primjeniti glavninu insekticida za zaštitu od zlatice.


Krumpirova zlatica - odrasli oblici i ličinke.

Važniji insekticidi u zaštiti od krumpirove zlatice.

Lisne uši (Myzus persicae) - najvažniji prenositelj virusa do nedavno bila je breskvina zelena uš. Nedavna istraživanja provedena u Hrvatskoj pokazala su, da su daleko značajniji prenositelji (vektori) virusa neke druge vrste lisnih ušiju koje mogu prezimiti na različitim biljkama datog područja. Lisne uši su sitni insekti dugi 1,5-5 mm. Mogu biti različitih boja (zelene, žute, crvene, smeđe, crne i druge). Štete su izravne (ishrana na lišću i gomoljima) i neizravne (prenošenje virusa krumpira). Na konzumnom krumpiru ne provodi se zaštita protiv lisnih ušiju. Na sjemenskim usjevima obvezatno je provoditi zaštitne mjere. Kada počnu dolijetati lisne uši, koji su jači prenositelji virusa, primjenjuju se insekticidi. Tretiranje kod jačeg napada potrebno je provoditi i 3-4 puta. Insekticidi uspješno smanjuju zarazu (uvijenost lišća).

Kako se lisne uši u Hrvatskoj (zona sjemenske proizvodnje) često javljaju odmah pri nicanju, najranije zaraze mogu se spriječiti unošenjem granuliranog pripravka GEOCID G-5 (25 kg/ha) u brazdu prilikom sadnje. Slično djelovanje pokazuje insekticid GAUCHO 350 FS dopušten za tretiranje gomolja prije sadnje (100 ml razrijeđenog u vodi-100 kg gomolja). Od insekticida za folijarno tretiranje, treba uzeti one sa što dužim djelovanjem (EKATIN, METASYSTOX). Za 10-ak dana tretiranje bi trebalo opetovati. U suzbijanju lisnih ušiju, a u cilju smanjenja prenošenja viroze krumpira, primjenjuje se i nekoliko sistemičnih insekticida-aficida (GAUCHO 350 FS, CONFIDOR SL 200), a AZTEC i CHESS 25 WP u Hrvatskoj još uvijek nisu dobili dopuštenje za primjenu. Nekada ne ostaje ništa drugo (jak napad na višim terenima), nego uništiti cijelu cimu desikantima.

Berba krumpira

Berba se obavlja kada je lišće odumrlo (zreli usjev) i kada je još u zelenom stanju. Ako se želi vaditi nedozreli usjev, cima se mora uništiti (košnja, čupanje, strojno košenje te kemijskim putem). U nedozrelom usjevu pokožica gomolja nije učvrsnula i lako se guli. Pokožica gomolja počne se stvarati prirodno, tek kada cima izumre. Ako se ne vadi mladi krumpir za konzumnu potrošnju, nakon uništenja cime ostave se gomolji u tlu bar 14 dana do iskapanja, a sjemenski krumpir do 21 dan.

Očvrsnutost pokožice gomolja može se relativno lako provjeriti, tako da se držeći u ruci gomolj pokuša oguliti pritiskom palca prema naprijed. Ako se pokožica ne guli, gomolji su zreli te ih se može strojno vaditi i skladištiti. Svaki nasilni prekid vegetacije (uništenje cime) zbog iskopa ili primjerice jakog oboljenja lišća uslijed plamenjače krumpira, smanjuje urod.

U manjoj proizvodnji ranog krumpira vađenje se obavlja motikom ili plugom, a pri većoj proizvodnji vadilicom i kombajnom koji može biti samokretni ili vučen traktorom. Pri vađenju gomolja kombajnom, gomolji se odlažu u bunker u vreće ili posredstvom transportne vrpce izravno u prateće vozilo. Na suvremenim kombajnima su često postavljene inspekcijske trake s radnicima koji izdvajaju stare i bolesne gomolje. Pri vađenju gomolja kombajnom gomolji se odlažu u bunker, vreće ili posredstvom transportne vrpce, izravno u prateće vozilo.

Skladištenje i čuvanje gomolja

Tek ubrani gomolji su oštećeni, nagnječeni, nasječeni i skloni propadanju te nisu podesni za duže čuvanje. Stoga se gomolje odmah nakon unošenja u skladišni prostor podvrgava tzv. zarašćivanju rana (oko dva tjedna), a tek se potom hladi na željenu temperaturu i čuva na dulje vrijeme.

Odmah nakon uskladištenja prve količine gomolja s polja počinju se zračiti vanjskim toplim zrakom na 12-18 °C, uz visoku relativnu vlagu zraka 85-95%. Postupak liječenja gomolja provodi se cijelo vrijeme punjenja skladišta, a traje od 2-3 tjedna od zadnjeg punjenja određenog spremnika. Pri uskladištenju djelomično oštećenih gomolja, temperatura za uspješno zarastanje rana mora biti nešto niža (oko 10 °C). Radi smanjenja gubitaka od bolesti, krumpir se u suvremenijim skladištima orošuje s dopuštenim fungicidom. Temperaturu mase krumpira u skladištu podešava se prozračivanjem toplim dnevnim ili hladnim noćnim zrakom uz pomoć ventilatora i distribucijskih kanala u podu ili na podu skladišnog prostora. Nakon faze liječenja gomolja, krumpir je potrebno ohladiti na temperaturu čuvanja i to prema namjeni krumpira. Temperaturu mase krumpira se snizi na 1-2 °C/dan.

Sjemenski krumpir se ohladi i čuva na 2-4 °C, jestivi za tri mjeseca čuvanja na 5-7 °C, a za šest mjeseci čuvanja 3-4 °C. Krumpir namjenjen za preradu u čips ili pomfrit na 7-10 °C. Idealne temperature za dugotrajno sušenje su 4-5 °C pri relativnoj vlazi od 92-95%. Ako se krumpir pri čuvanju orosi, potrebno ga je prozračiti kako bi se spriječilo gnjilenje. Može se dogoditi da se temperatura jestivog krumpira spusti na 2-3 °C te krumpir postane sladak. Tada se krumpir ugrije na 15-20 °C tijekom 14 dana. Gomolji s intenzivnim disanjem potroše šećer te će krumpir biti opet podesan za jelo. Krumpiru prije dorađivanja treba podići temperaturu čuvanja na 10-12 °C, kako bi se što manje ozljeđivao. Kada je krumpir za isporuku, treba obratiti pozornost da se što manje ozljeđuje kako bi se spriječio nepoželjan, prevelik i nedopušten udjel propalih gomolja.


© Poljoprivredni fakultet Osijek - Osijek, 2015.